Film
Akademski snimatelji u kinematografskoj i u televizijskoj produkciji

Slika hrvatske kinematografije bitno se mijenja dolaskom generacija koje su školovane na filmskim akademijama. Prvi akademski obrazovani snimatelji dolaze početkom 70-tih sa studija na FAMU, i generacijski su ispred kolega koji su završili zagrebačku akademiju.

Od sredine 70-tih godina dolazi s Akademije dramske umjetnosti sve više snimatelja na Televiziju Zagreb/Hrvatsku televiziju, no iako su oni prvotno bili više filmskog nego elektroničkog usmjerenja, vrlo brzo počinju raditi s obje tehnologije. Kako je televizija apsorbirala veliki broj snimatelja, mnogi su na nju došli tijekom studija i nisu formalno diplomirali, već su se razvijali u struci.

Snimatelji zagrebačke akademije ulaze u kinematografiju početkom 80-tih. Uz to, Tomislav Pinter kao dugogodišnja vrhunska paradigma filmske fotografije i nadalje uspješno snima, Nikola Tanhofer od 1969. godine predaje na Akademiji, a praški đak Živko Zalar [27], koji je nagovijestio da bi mogao zauzeti njihovo mjesto, odlazi krajem 80-tih godine u Englesku. Od kraja 80-tih godina sliku hrvatske kinematografije bitno određuju akademski snimatelji zagrebačke škole koju je zanatski i estetski usmjerio Nikola Tanhofer. To su Goran Trbuljak, Enes Midžić, Slobodan Trninić, Vjekoslav Vrdoljak, Davorin Gecl, Boris Turković, Karmelo Kursar i dr. U tom snimateljskom krugu nedostaju rano preminuli akademski snimatelji Boris Turković i Tihomir Beritić, kao i niz mladih akademskih snimatelja koji su otišli u inozemstvo.

Jedna veća i značajna grupa talentiranih snimatelja od samoga je početka svog profesionalnog rada bila usmjerena na fotografiju. Oni se po apsolviranju studija ili diplomiranju tek usput bave filmskim ili elektroničkim snimanjem, a glavno im je područje djelovanja fotografija, od one koju nazivamo umjetnička pa do novinske, športske, dokumentarne, tehničke i sl. U tu grupu spadaju Zvonimir Atletić, Mara Bratoš Drago Hendrich, Branko Hrkač, Igor Kelčec, Mario Krištofić, Žarko Mahović, Zlatko Mraković, Ranko Marković, Ana Opalić Ivan Posavec, Šime Strikoman, Slavica Subotić, Vladimir Šimunić, Rajko Šobat, Robert Valaj, Milisav Vesović, Fedor Vučemilović, Darko Vukov-Colić i dr. Neki od nji radili su i kao filmski fotografi na domaćem i stranom filmu, prije no što se je ta profesija kod nas praktički ugasila sa zamiranjem proizvodnje i nedolaskom stranih ekipa. Na tome su se poslu u početku svoje profesionalne karijere okušali mnogi snimatelji i studenti filmskog snimanja. Nekolicina snimatelja bavi se režijom, a to su Ahmed Imamović, Edi Mudronja, Danijel Riđički, Ante Rozić, Srđan Segarić i dr.

Treba istaći i to da su mnogi studenti zagrebačke akademije postigli zavidne karijere u Njemačkoj, Španjolskoj i Americi. Petorica akademskih snimatelja su u Americi snimili veći broj igranih filmova i dio se je njih zaputio iz New Yorka za Hollywood gdje namjeravaju nastaviti uspješnu filmsku karijeru. U Americi su Zoran Drakulić, Predrag Dubravčić, Vanja Černjul, Igor Martinović, Darko Šuvak, Saša Rendulić i Zoran Veselić. U Americi, ali i Sloveniji radi Zoran Hochstätter, a u Sloveniji radi i Sven Pepeonik. U Nizozemskoj je Mišo Orepić, a Dragan Rogulj u Njemačkoj. Dubravko Makarić je u Australiji, Davorin Krnjajić je na Novom Zelandu, a Mladen Matula u Italiji. Svi oni rade kao snimatelji ili su u filmsko-televizijskom poslu.

Uz školovanje za hrvatsku kinematografiju, akademija je školovala kadrove za Televiziju Priština, Televiziju Novi Sad i Televiziju Sarajevo. U tim su sredinama odnosno kosovskoj, vojvođanskoj i bosansko-hercegovačkoj kinematografiji, a i slovenskoj i makedonskoj kinematografiji, djelovali ili djeluju snimatelji igranih filmova potekli sa zagrebačke akademije. Među njima najpznatiji su: Afrim Spahiu, Menduh Nushi, Rajko Ljubić, Levko Mojsovski, Ivica Matić, Mustafa Mustafić, Šahin Šišić, prof. Apostol Trpeski i dr.

Televizijski snimatelji i kamermani
Osnutkom Televizije Zagreb 1956. godine na njoj zaposlen veliki je broj ljudi s filma među kojima i filmskih snimatelja. Tada je utemeljeno u nas novo zanimanje kamermana. Kako u snimanju s elektroničkom kamerom nije bilo iskustva trebalo je educirati veći broj ljudi. Filmski su se snimatelji odmah prilagodili televizijskom ustroju, a kod elektroničkih kamera se je praktični rad na vježbanju i obuci odvijao prvotno s drvenim kamerama kojima se je simulirala situacija studijskog snimanja. Osim među filmskim snimateljima kamermani se regrutiraju među đacima Škole primijenjene umjetnosti i fotografima. Pojavom ENG i EFP sustava te razvojem elektroničkog snimanja prvotno se elektronički snimatelji regrutiraju među kamermanima, a kasnije među studentima i diplomantima Akademije.

Prva elektronička oprema za snimanje i emitiranje Televizije Zagreb sastojala se od oglednih besplatnih primjeraka stranih tvrtki zainteresiranih za opremanje nove televizije. U toj je tehničkoj oskudici i prvi prijenos nogometne utakmice sniman kamerama posuđenim od milicije, a koje su se koristile za kontrolu prometa.

Poslije perioda reemitiranja stranoga programa i priprave vlastitoga započelo se je s filmskim snimanjima kojima se ilustrirao izvještajni dio programa. Prvi filmski snimatelji na televiziji došli su iz kinematografije. Na samom početku rada televizije oni su amaterskom 16 mm kamerom na preokretnom materijalu snimali prve reportaže. Obradba preokretne vrpce odvijala se je u amaterskom laboratoriju Kinokluba Zagreb. Ta je vrpca montirana na ručnom amaterskom 16 mm montažnom stolu Meopta.

Početkom 70-tih godina postavljaju se pred snimatelje s ENG kamerama zahtjevnije zadaće s mnogo više umjetničkog autorskog udjela. Tada se uz filmske snimatelje i studijske kamermane profilira i nova grupa elektroničkih snimatelja koji s ENG tehnologijom snimaju program za izvještajni, športski, dokumentarni ali i za dramski dio programa. Od sredine 70-tih godina dolazi s Akademije dramske umjetnosti sve više snimatelja na televiziju, no iako su oni prvotno bili više filmskog no elektroničkog usmjerenja vrlo brzo počinju raditi s obje tehnologije. Kako je televizija apsorbirala veliki broj snimatelja mnogi su na nju došli tijekom studija i nisu formalno diplomirali, već su se razvijali u struci, a dio je promoviran u snimatelje nakon dužeg asistentskog staža. Toj grupaciji koja je formirana od sredine 70-tih do početka 90-tih godina pripadaju Fouad Al-Sadek, Ljubomir Becić, Miljenko Brigljević, Milan Bučić, Branko Cahun, Tomislav Effenberger, Vjeran Fio, Danilo Fleck, Davorin Gecl, Darko Halapija, Ranko Karabelj, Silvestar Kolbas, Tomislav Kovačić [28], Vladimir Kovačić, Miljenko Krešić, Karmelo Kursar, Radovan Lauš, Gordan Lederer, Miro Marčetić, Zdenko Mihaljević, Dražen Petrač, Ivan Picer, Boris Popović, Zoran Pivac, Daniel Riđički, Zlatko Sokolović, Mladen Tomašić, Zorko Vedrina, Miroslav Zadro i dr. U toj grupaciji nisu nabrojani snimatelji koji rade u televizijskim studijima HTV-a izvan Zagreba.

Zanimanje majstora rasvjete na televiziji, jedno je od onih koje je izvan pažnje stručne javnosti iako je zastupljeno u svim vrstama televizijske produkcije. Jedan od akademskih snimatelja koji su došavši na televiziju 80-tih godina značajno unaprijedili vizualni iskaz u studijskim elektroničkim produkcijama je i Boris Popović koji je izabrao za svoj poziv položaj majstora rasvjete.

Snimatelji elektroničkom tehnologijom i kamermani izvan televizije
Razvojem videa, elektroničke kinematografije i privatnog poduzetništva mnogo se je mladih snimatelja odlučilo za samostalni rad elektroničkom tehnologijom što je dugo vremena bilo moguće samo na televiziji. Prvi profesionalni snimateljski radovi elektroničkom tehnologijom izvan televizije počinju početkom 80-tih godina primjenom u kazalištu i u ekonomskoj propagandi. Tehnološku potporu i tehničke usluge pružaju tada mali privatni poduzetnici da bi se do danas razvile tvrtke koje za televiziju realiziraju određeni program ili joj pružaju tehničke usluge.

U prvo je vrijeme rad s elektroničkom tehnologijom izvan sustava televizije bio privilegija uglavnom samih elektroničkih snimatelja s televizije i tek ponekog filmskog snimatelja. Filmski su snimatelji, pa čak i mlađi školovani snimatelji, u prvo vrijeme odbijali, a onda s otporom i prihvaćali elektroniku. No tržište ekonomske propagande, koja je shvatila prednosti brzine obradbe i mogućnosti uporabe trikova elektroničke slike nameće nove produkcijske standarde u kojima je 16 mm tehnologija, a u našim organizacijskim, tehničkim i gospodarskim uvjetima, gubi bitku.

Prvi akademski filmski snimatelji izvan televizije koji prihvaćaju elektroničku tehnologiju su Enes Midžić i Željomir Guberović, a nakon stanovitog vremena i Goran Trbuljak, Slobodan Trninić, Vjekoslav Vrdoljak te praktički svi filmski snimatelji srednje i mlađe generacije.

Već sredinom 80-tih godina gotovo da se je ugasila realizacija namjenskih filmova na 16 mm tehnologiji te su mnogi filmski snimatelji nabavili vlastitu elektroničku opremu kojom realiziraju filmove bilo za određene tvrtke bilo direktno za televiziju. U domovinskom ratu više je snimatelja radilo za strane izvještajne agencije, a mnogi od njih su nabavili i vlastite kamere i opremu te razvijaju samostalnu elektroničku produkciju. Tako je od sredine 80-tih godina stvorena velika grupacija snimatelja elektroničkom tehnologijom izvan televizije. Nju čine tada bivši snimatelji Hrvatske televizije Marijan Perčinić, Miro Marčetić te slobodni snimatelji Željko Sarić, Mario Sabljić, Branko Hrkač, Darko Mardešić, Mario Kokotović, Marin Dražančić, Davor Šarić, Dean Bjelinski, Dragan Marković, Zoran Janković, Mirko Faber, Sandi Novak, Šime Strikoman, Nenad Suvačarov, Stanko Herceg, Aleksandar Kavić, Zoran Drakulić, Radislav Jovanov, Silvio Jesenković i dr.

U elektroničkoj kinematografiji pojavljuju se kod nas s većim zakašnjenjem i novi tehnički uređaji koji snimatelju proširuju mogućnosti pokretljivosti kamere.

Početkom domovinskog rata snimatelj Tihomir Tunuković i njegova tvrtka Tuna film nabavljaju prvi Steadicam EFP. Tunuković trenira rad sa Steadicamom i postaje njegov prvi operator kod nas. Početkom 90-tih godina Gama studio nabavlja prva dva Jimmy Jib krana za lagane elektroničke kamere s daljinski upravljanim panoramskim glavama. Na tim su se 7 metarskim kranovima obučili mnogi snimatelji, a prvi operatori su bili Enes Midžić, Dragutin Ramadža i Marijan Perčinić.

Snimatelji i akademci u Domovinskom ratu
Tijekom domovinskog rata, a od 1991. do 1993. godine, poginuo je ili ubijen veći broj profesionalnih snimatelja i studenata filmskog i elektroničkog snimanja, broj kojih izlazi iz svih statistika i prosjeka koji važe za ratne situacije. Ubili su ih vojnici Jugoslavenske narodne armije, srpski odmetnici i srpski i crnogorski četnici. To su akademski snimatelj Gordan Lederer, snimatelj Žarko Kaić, student Pavo Urban, diplomant Živko Krstičević i student Tihomir Tunuković. Ti su snimatelji oslikali što za Hrvatsku televiziju što za strane televizije sva ratišta u Hrvatskoj i za života stvoriše životno djelo. Njihovim je snimkama i fotografijama dana cjelovita slika brutalnog rata protiv Hrvatske. Svi su poginuli s kamerom u ruci, a četvorica u trenutku snimanja. Oni su snimili vlastitu smrt i mjesto svoje pogibije, a njihove su kamere izdahnule s njima [29].

I među akademcima i bivšim studentima Akademije dramske umjetnosti s drugih studija bilo je žrtava, kako na ratištu, tako i na samoj Akademiji. U Borincima kod Vinkovaca poginuo je akademski montažer Boris Erdelji, pripadnik vukovarske Domobranske pukovnije.

U raketnom napadu na Zagreb, izvršenom s okupiranog teritorija po nalogu iz Knina, 2. svibnja 1995. godine lakše je ranjen jedan student Akademije po povratku s nastave. U napadu od 3. svibnja pogođena je i Akademija dramske umjetnosti i pretrpjela je znatna oštećenja od eksplozije kasetne bombe i tzv. zvončića [30]. Projektili su eksplodirali i u kancelarijama tajništva, dekanata i odsjeka dramaturgije. Na samoj akademiji i ispred nje ranjena su dva zaposlenika i četiri studenta, od kojih je student Filmske i TV režije I godine Luka Skračić preminuo od rana zadobivenih pred Akademijom.


   KANJON OPASNIH IGARA      

Baza HR kinematografije - igrani film (u izradi)

Kanjon opasnih igara

Godina proizvodnje: 1998
Trajanje: 94 minute
Tehnika: Super 16mm prebacen na 35mm, boja
Režija: Tadej Vladimir
Produkcija: Zagreb Film : Hrvatska radiotelevizija
Filmski rod: Igrani film
Zemlja proizvodnje: Republika Hrvatska

Scenarij: Vladimir Tadej , Hrvoje Hitrec
Fotografija: Šime Strikoman
Glazba: Živan Cvitkovic
Montaža: Josip Podvorac
Scenografija: Vladimir Tadej
Kostimografija: Vanda Ninic

Uloge: Boris Dvornik (barba Frane), S. Martincevic-Mikic, D. Boljicak, G. Tadej, A. Cagalj, I. Lukic, Josip Genda, Špiro Guberina, Milan Štrljic, Nives Ivankovic, Petar Jelaska, Bruna Bebic, Frano Lasic, Vanja Babic, Relja Bašic, Lucija Stamac i dr.

Sadržaj: Obitelj Keller iz Münchena stiže na ljetovanje kod obitelji Katušic u Omiš. Horst Keller i Marin Katušic prijatelji su još iz vremena snimanja filmova o Winnetouu u Hrvatskoj. I njihova djeca su vec godinama prijatelji i raduju se ponovnom susretu. Djecaci Marko i Otto s prijateljima maštaju o indijanskom i kaubojskom životu i pustolovinama u kanjonu rijeke Cetine. Tako odlaze put kanjona, ne znajuci da su tamo trojica okrutnih cetnika, upravo pobjeglih iz zatvora. Cetnici zarobe djecu, a tad u akciju stupa stari ribar, barba Frane...

    Pogledaj fotogaleriju sa snimanja filma    

 

Vodice Šibenik 91, 92

Ratna epopeja Vodica, ispisana ožiljcima preživjelih i sjecanjem na poginule, cvijecem položenim na krš s kojega su se branili domovi, domovina i ljudsko dostojanstvo, video-zapisima o prkosu i ponosu branitelja civilnog pucanstva, doima se kao nastavak mita o Davidu i Golijatu. Šibenski most, Žirje i raspucali krš kao svetilišta hrvatske slobode. 

Ovaj video - zapis posve c en je onima koji s nama ne mogu proslaviti blagdan slobode iako su joj darovali svoje ž ivote . ( Ž eljko Ž utelija )

Film je prikazan 06. 03. 1994. na 3. Danima hrvatskog filma.
- režija i kamera : Šime Strikoman, montaža: Jasna Šimaga, suradnici: Sanja Šprljan, Ivan Kranjac, Marko Vucak, Ivica Bilan TV VD, proizvodnja: Strikoman film d.o.o.

 

Šibenska rivijera

Petnaestominutni promidžbeni film "Šibenska rivijera" autora Šime Strikomana šarolika je  i raskošna razglednica, gledana pretežito iz zraka, koja zorno naglašava sve ljepote, zanimljivosti i mogucnosti jedne od najprivlacnijih obalnih podrucja Hrvatske, s naglascima na sam grad Šibenik i nacionalne parkove Krka i Kornati.

Na 4. medunarodnom festivalu turistickih filmova SWIFT CRO održanom u listopadu  2001. godine  u Splitu film Šibenska rivijera Šime Strikomana dobio je drugu nagradu.

- režija i kamera: Šime Strikoman, tekst napisao: Brane Periša, tekst citao: Branko Bubica, glazba: Nino Nimac, montaža: Edi Kristic.

 

Ljeto koje život znaci

Snimljen u cijelosti ljeta 2000.,  ovaj polusatni film izlog je svega što sacinjava ljetne Vodice. Bez pretenzija da išta problematizira, Strikomanova kamera dokumentira najizraženiju osobinu Vodicana da se poput mrava okupe na zajednickom cilju - a to je turizam, koji brižljivo podižu vec cetiri desetljeca.

U svakom kadru autor se raduje zajedno sa sumje š tanima koje u posljednjim metrima filma okuplja na sredi š njem gradskom trgu i snima ih za jedinstveni filmski zapis na kraju drugog milenija . I tu , kao i u prethodnim minutama , Strikoman nikoga posebno ne isti c e , vo d en mi š lju da je , istina , svatko za sebe kap , ali jedino sakupljene kapi c ine more .

- režija i kamera: Šime Strikoman, tekst napisao: Brane Periša, tekst citala: Irena Jurleka, izbor glazbe: Aleksandar Belamaric, montaža: Vlado Covic

Bijelo zlato Hercegovine

Od glasovite Tvornice aluminija u Mostaru nakon ratnih razaranja tijekom godina 1992. i 1993. ostao je gotovo samo pepeo. Ratne štete procijenjene su na više desetina milijuna DEM. Unatoc svega, tvornica se poput ptice feniks ponovo uzdigla. U svega dvije godine, ne samo da je obnovljena, nego je u mnogocemu dostignuta i premašena kvaliteta i razina proizvodnje iz onih, za tvornicu slavnih, prijeratnih dana.

- scenario i režija: Šime Strikoman, asistent režije: Helena Birin, snimatelji: Šime Strikoman, Andrija Pivcevic, Boris Poljak, uloge: Sanja Mikleuševic, Antonio Pehar, Sanda Krgo, Mate Gulin, izbor glazbe: Aleksandar Belamaric, uvodni tekst: Veselko Cerkez, organizator: Vedran Mic, šminka: Merima Đikoli, montaža: Marko Pejic i Joško Sablic. Trajanje: 37 minuta. Proizvodnja: Strikoman film d.o.o.

 

Bog bez kojega ne mogu shvatiti sebe

Bog bez kojega ne mogu shvatiti sebe je katehetsko-evangelizacijski  video-film koji  prenosi iskustvo osobnog susreta s Bogom autora teksta i glavnog lika, odnosno glavnog pripovjedaca toga filma, don Ante Marinova, župnika iz Tisnog u šibenskoj biskupiji. Župnik Marinov u filmu otkriva put kojim covjek dolazi do zakljucka da bez Boga ne može ni sebe shvatiti, a taj put temelji se na tri unutarnja iskustva svakog covjeka: težnji za neizmjernom srecom, svijesti ovisnosti i svijesti moralne odgovornosti. (V.M., Glas koncila, br. 39, od 30. rujna 2001.)

Film je premijerno prikazan 19. rujna 2001. u dvorani Blaženog Alojzija Stepinca u župi sv. Petra u Zagrebu.

-scenario, režija i kamera: Šime Strikoman, autor teksta: don Ante Marinov, suradnice: Helena Birin, Edita Strikoman, Toncika Cukrov. Glazba: Ljubo Kuntaric, montaža:  Joško Sablic. Trajanje: 60 minuta.

Produkcija: Strikoman film d.o.o.

Hildegard (1982.) TV drama

redatelj: Branko Schmidt
majstor montaze: Vesna Sulejmanpasic
direktor fotografije: Sime Strikoman
scenario: Branko Schmidt
urednik: Zora Dirnbach
organizator: Mario Oreskovic
majstor rasvjete: Cedo Bartol
majstor scene: Istvan Denc
rekvizita: Stevo Cimbur i Rade Basta
garderoba: Vesna Golic
sminka: Jasna Crnobrnja
scenograf: Cedo Kolaric
kostimograf: Vanda Ninic
asistent snimatelja: Tin Dolicki
asistent montaze: Dorotea Crnic i Bernarda Fruk
tonski snimatelji: Antun Jurkovic i Ivica Turcic
izbor muzike: Zlatko Pejic
lektor: Ferdo Sisic
montaža sumova i muzike: Zdravko Borko
tonska obrada: Bruno Podmetnik
mikroman: Mario Kisic
pomocnik rezije: Davor Zmegac
asistent rezije: Zdenka Plesa
skript: Ivanka Boros
direktor filma: Radomir Cerveny
urednik dramskog programa: Dubravko Jelacic Buzimski

Uloge/Cast:
Katja Zubcic .... Ankica Vidakovic
Fabijan Šovagovic .... Pero Jurkovic
Zvonka Škreblin .... Hildegard
Gita Šerman-Kopljar .... Julka
Mate Ergovic
Ivo Gregurevic .... Djuro
Predrag Šmehil .... Babic
Maja Freundlich .... Blanka Bosnjak-Babic
Jadranka Matkovic .... Mara
Franjo Jelinek
Acko Herman
Ivanka Ponikvar .... Mica
Helena Buljan