Polet photo
Galerija Polet fotografija
Izvrsna "Poletova" fotografija
Štulic, Stublic, Houra i ostali na legendarnim naslovnicama
cetvrtak, srpanj 10., 2008. 16:27

Nekad su na HTV-u, kad bi trebalo popunjavati program najcešce puštali TV izložbe, a u zadnje vrijeme su to domaci fotografi i serijal "Fotografija u Hrvatskoj". Spasonosni "medutak" tako je danas (HTV1, 14.45) bio odlican prilog o Poletovoj fotografiji.

Kultni omladinski tjednik rastao je zajedno sa domacom rock scenom krajem sedamdesetih i pocetkom osamdedesetih, a i prateci koncertne nastupe svojim izvrsnim fotografijama izvršili su velik utjecaj na nju.

Vecinom je sve bilo skoncentrirano na Zagreb, na kultne kafice Blato, Zvecka, Kavkaz, te klubove Saloon i Big Ben. Ljudi su se dijelili na hašomane, šminkere i pankere - koji su svi vrlo rado završavali na stranicama lista.

Fotografije su cinile trecinu lista, nerijetko i cijelu stranicu, pa je tako uz naslovnicu "Poleta" (Tjednih novina Saveza socijalisticke omladine Hrvatske) za fotografiju, bila rezervirana i skoro cijela treca stranica.

Andrija Zelmanovic, Šime Strikoman, Goran Pavelic Pipo (i novinar), Ivan Posavec, Dražen Kalenic, Milisav Vesovic,  Fedor Vucemilovic i ostali, autori su brojnih legendarnih fotografija koje ostaju i danas.

Azra i Štulic, Jura i Film, Jajo i Prljavo kazalište upravo iz tog doba imaju najbolje i najobjavljivanije fotografije.


MLADEŽ IZNEVJERILA MLADOST
Subota, 01 Rujan 2007


mladež iznevjerila mladostAko je hrvatskim studentima cilj što prije pobjeci iz Hrvatske, zašto bi trošili vrijeme na politizaciju svojih gledišta? Djevojke i mladici od 18 do 29 godina uglavnom nisu zainteresirani za politiku i izbore, piše Danko Plevnik istaknuti novinar i komentator Slobodne Dalmacije u odlicnom clanku " Mladež iznevjerila mladost " ... Mladešku maštu više ne uzbuduje niti obicna, a kamoli utopijska politika, želja za suzbijanjem politokratskog društva. Je li takva apaticna dezorijentacija mladih uzrokovana i nepostojanjem medija za artikulaciju njihovih interesa? Provalom demokracije 1990 . dogodio se paradoks - potop omladinskog tiska , koji se dotad isticao i kao rušilac tabua i promotor novih vrijednosti. Zašto te brige za radikalniji napredak danas više nema? PoletGdje je nestala poslovicna studentska socijalna i politicka energija, želja za promjenom zaostalog društva ? Postoje mnogobrojni forumi na internetu gdje je moguce, bez ikakvih uredivackih i cenzorskih posrednika, izreci svoje stajalište o bilo kojoj vrucoj temi, no nema politicke kriticne mase mladih (pod tim se ne misli na mladeške grebatore!) koji bi htjeli institucionalizirati svoj politicki diskurs kroz npr. elektronicke novine . Kako vratiti mlade u politiku, a da to ne bude stranacka, sektaška i sebicna politika? Možda bi dobar put bio da im se vrate njihovi mediji , kroz projekt oživljavanja medijskog izraza studenata i potpore njihovu nepotkupljivu uredivackom brainstorminu , slobodnom i sebetražecem novinarstvu kojim bi ponovno mogli oblikovati svoja napredna gledišta i izazivati establishment? ...

Mladež iznevjerila mladost

Ako je hrvatskim studentima cilj što prije pobjeci iz Hrvatske, zašto bi trošili vrijeme na politizaciju svojih gledišta? Djevojke i mladici od 18 do 29 godina uglavnom nisu zainteresirani za politiku i izbore.

Danko PlevnikPiše: Danko Plevnik / Slobodna Dalmacija

Danko Plevnik je jedan od najprestižnijih hrvatskih kolumnista, nagradivan za svoje clanke i kolumne, svojedobno je od struke proglašen novinarom godine, doktor informacijskih znanosti, vrsni analiticar geopoliticke stvarnosti suvremenog svijeta.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Za razliku od mladeži koja pokorno služi stranacke hijerarhije, mladost je bila mnogo avangardnija i kriticnija prema svojoj stranackoj stvarnosti. Studentski pokreti koji su 1968 . i 1971 . izludivali tadašnji sustav vec su daleka prošlost, a današnjim je studentskim nepokretima svaka vlada podjednako dobra, tako da nji hove duhove može uzbuditi jedino povišenje cijene prehrane ili manjak soba u domovima.

Mladešku maštu više ne uzbuduje niti obicna, a kamoli utopijska politika, želja za suzbijanjem politokratskog društva.

PoletMožda se i hrvatski sveucilištarci uklapaju u trendove zapadne studentarije koju politicki sadržaji ne mogu otjerati od privatnih hedonizama , nasuprot dalekoistocnoj (Bangladeš. Južna Koreja), još uvijek voljnoj da na svojoj koži propituje nacine upravljanja pendrekom i društvom.

Ali ako je hrvatskim studentima cilj što prije pobjeci iz Hrvatske, zašto bi trošili vrijeme na politizaciju svojih gledišta ? Recentna istraživanja govore da djevojke i mladici od 18 do 29 godina uglavnom nisu zainteresirani za politiku i izbore.

Je li takva apaticna dezorijentacija mladih uzrokovana i nepostojanjem medija za artikulaciju njihovih interesa?

Provalom demokracije 1990 . dogodio se paradoks - potop omladinskog tiska , koji se dotad isticao i kao rušilac tabua i promotor novih vrijednosti. Njihov izdavac bile su omladinske konferencije SSOH, drugim rijecima, službena je politika financirala svoju kritiku s lijeva. Kritika zdesna udavtjena je nakon hrvatskog proljeca.

Omladinska i studentska štampa bile su izvor brojnih naraštaja izvanrednih novinara , rasadnik urednickih talenata, ali i buducih politicara (Stipe Šuvar bio je vrlo uspješan urednik Studentskog lista).

Polet

Bolja prošlost

Prodanom nakladom od 80 tisuca može se pohvaliti samo glavni i odgovorni urednik splitske (Omladinske) Iskre , Zvonimir Krstulovic , objavljivanjem clanaka o politickim zatvorenicima. U tom se listu pojavljuju i kasniji feralovci: Viktor Ivancic kao gost iz gradske rubrike Slobodne Dalmacije te Predrag Lucic i Boris Dežulovic , samo u funkciji grafickog urednika.

PoletFeral je prvi (1983.) u sklopu Nedjeljne Dalmacije uredivao Cico , tada još Đermano Senjanovic , da bi ga godinu kasnije preuzela " Viva Ludež ". Na drugom mjestu je zadarski Fokus Šenola Selimovica s prodanom nakladom od 40 tisuca (interview s Tudmanom).

Godine 1990 . u (zna se kojem) Gospodinu Vragu preminuli su i dubrovacki Laus ( Antun Masle , Luko Brailo , Vedran Benic ), osjecki Ten ( Svetozar Sarkanjac , Dario Topic ) i rijecki Val ( Edi Jurkovic , Bojan Mušcet , Dragan i Goran Ogrlic ), poznat i po dobrim rock-prllozima.

Preživjeli su jedino Omladinski radio , kasnije Radio 101 ( Veljko Jantic , Zinka Bardic , Željko Matic , Željka Ogresta , Dubravko Merlic , Hloverka Novak-Srzic , Davor Ivankovic , Zrinka Vrabec ) i Omladinska televizija , kasnije OTV ( Zrinka Vrabec , Vinko Grubišic , Branko Kuzele , Tihomir Dujmovic ).

I ovo ovlašno izlistavanje omladinskih medija i novinara, medu kojima ima i zakletih neprijatelja vlastite prošlosti, potvrduje tezu da se, bez obzira na financijsku i politicku podršku komunisticke vlasti, omladinska misao formulirala podosta autenticno. O tome svjedoce i brojne zabrano pojedinih novina, partijsko osude provokativnih emisija i novinara, pa cak i zahtjev za izbacivanje feralovaca iz SKH u kojom " paklu ", premda dovoljno " vragovi ", nikada nisu boravili.

Polet u škveru

U predvecerje demokratskih promjena omladinski su mediji bili ti koji su širili i prostore verbalne slobode, boreci se protiv zabranjenih tema, cesto požurujuci širu emancipaciju tadašnjeg društva.

Zašto te brige za radikalniji napredak danas više nema? Gdje je nestala poslovicna studentska socijalna i politicka energija, želja za promjenom zaostalog društva?

mladež iznevjerila mladostJe li moguce sve prekriti izazovom novih tehnologija koje omogucuju svestraniju i  personaliziraniju i interaktivniju komunikaciju? Postoje mnogobrojni forumi mi na internetu gdje je moguce, bez ikakvih uredivackih i cenzorskih posrednika, izreci svoje stajalište o bilo kojoj vrucoj temi.

Student zagrebackog Filozofskog j fakulteta nedavno je priznao da svoje politicke potrebe rješava pomocu YouTubea , na kojem se video igra s politicarima od Ivice Kirina do i Damira Polanceca. Ipak, on i želi ostati anoniman, što postaje obrazac eksponiranja.

Nema politicke kriticne mase mladih (pod tim se ne misli na mladeške grebatore!) koji bi htjeli institucionalizirati svoj politicki diskurs kroz npr. elektronicke novine.

Vecina je od partijske diktature i politike pobjegla u ekološke udruge, speleološke sekcije, urbanu gerilu za spas gradova, jednom rijecju u civilno društvo koje im omogucuje povezivanje, njihovih osobnih sklonosti s potrebom za profiliranim opcim dobrom.

Provalom demokracije 1990. dogodio se paradoks - potop omladinskog tiska, koji se dotad isticao i kao rušilac tabua

Nedostaju mediji

Medutim, na licu Hrvatske ostaje taj ožiljak izbrisanosti glasa buducnosti.

Kako vratiti mlade u politiku, a da to ne bude stranacka, sektaška i sebicna politika? Možda bi dobar put bio da im se vrate njihovi mediji, kojim bi ponovno mogli oblikovati svoja napredna gledišta i izazivati establishment.

Je li odgovor u NCL -ovu pokretanju Visoke novinarske škole (zamišljene kao profitna ustanova za razliku od Vjesnikove Munkove novinarske škole), koja bi trebala poceti ove jeseni ili još raznovrsnijeg studija EPH od sljedece jeseni? Bilo bi važno vec sada znati hoce li diploma na tim studijima biti prihvatljiva Vecernjem listu ili drugim konkurentskim kucama?

No kada se okrene unazad i pogleda mnoga ta imena ponikla iz omladinskih medija , ne bi li bolja ideja bila projekt oživljavanja medijskog izrazu studenata i potpora njihovu nepotkupljivu uredivackom brainstormingu? Slobodno i sebetražece novinarstvo svagda je uvjerljivije od korporativnog pouka o novinarstvu.

Polet


'Polet' je kriv za sve

Najtiražnijije omladinski list bio " Polet " koji su 1978 . preuzeli Nino Pavic , Zoran Franicevic i Denis Kuljiš . On je bez kompleksa krenuo u konkurenciju s tzv. ozbiljnim tiskom, u mnogo cemu mu dijeleci lekcije, posebice u pristupu supkulturi i grafickoj prezentaciji fotografije, koje su donosili Ivan Posavec , Mio Vesovic , Jasmin Krpan , Šime Strikoman i niz drugih. Rekordna naklada iznosila je 150 tisuca primjeraka, što se i u današnjim, tržišnim uvjetima cini nevjerojatnim. Premalo je prostora za nabrajanje svih tih reporterskih, komentatorskih, grafickih i urednickih junoša, ali neke ipak valja izdvojiti:
Jasna Babic , Rene Bakalovic, Hido Blšcevic, Veljko Barbieri, Ratko Boškovic, Vladimir Cvitan, Jozo Condic, Branko Cegec. Dag Strpic, Slavenka Drakulic, Predrag Figenwald, Vladko Fras, Ivica Grtar, Darko Hudelist, Mirko Ilic, Željko Ivanjek, Dejan Jovic, Srecko Jurdana, Marijan Jurleka, Žeijko Krušelj, Pero Kvesic, Jasmina Kuzmanovic, Pero Lovšin, Branko Maleš, Joško Marušic, Stjepan Oreškovic, Nenad Polimac, Miodrag Šajatovic, Srdan Španovic, Tomislav Wruss, Željko Žutelija .

Polet


'Studentski list'

" Studentski list " imao je prosjecnu nakladu od 8000 do 10.000 primjeraka, a pod uredništvom Stjepana (Stipe) Oreškovica dosegnuo je i do 70 tisuca naklade. Popis njegovih novinara u više od tisucu brojeva bio bi još veci od " Poletova ", no podsjetimo se samo na ove predstavnike raznih naraštaja:
Mario Bošnjak, Srecko Lipovcan, Darko Stupar Vojo Šiljak, Zvonko Zmazek, Maroje Mihovitovic, Hrvoje Turkovic Radoje Arsenic, Drago Kekanovic, Vanja Sutlic, Igor Mrduljaš, Davor Gjenero, Davor Butkovic, Romano Bolkovic ,...

Polet

Poletova mitologija grada

Pecat vremena

U »Poletu« je stvorena nova fotografska estetika, naglašeno realisticna, u kojoj rubne teme iz svakodnevice imaju jednaki tretman kao politicke teme i poznate licnosti. Fotograf jezikom fotografije prica svoju pricu o dogadaju, mjestu ili osobi koju snima, izražava vlastito stajalište. On neki dogadaj ne samo dokumentira nego i komentira, a rezultat je sretan spoj narudžbe i interpretacije

Poletova fotografija , Nova novinska fotografija , Poletova škola fotografije , Nova life-fotografija pojmovi su koji se primjenjuju kao zajednicki nazivnik za fotografije razlicitih autora u zagrebackom omladinskom tjedniku »Polet« u razdoblju od jeseni 1978. do ljeta 1981, to jest od broja 70 do broja 162. Andrija Zelmanovic, Siniša Knaflec, Dražen Kalenic, Mio Vesovic, Danilo Ducak, Ivan Posavec, Goran Pavelic Pipo, Jasmin Krpan, Fedor Vucemilovic i Šime Strikoman autori su za koje se najcešce vezuje sintagma Poletovi fotografi . U jesen 1978. formirana je nova redakcija »Poleta«, ciju jezgru cine Denis Kuljiš, Ninoslav Pavic i Zoran Franicevic. Oni ce radikalno promijeniti dotadašnju koncepciju lista želeci uistinu biti novina za mlade, velika novina koja ce se citati i prodavati. »Polet« ce se baviti radnim i životnim prostorom mladih, i to onih obicnih srednjoškolaca i studenata, njihovim problemima, spolnošcu, izgledom — imageom i ponašanjem, alternativnom i rock kulturom. Graficki urednik, urednik fotografije i tvorac vizualnog identiteta lista postaje Goran Trbuljak, tada vec afirmiran konceptualni umjetnik, cija ce uredivacka filozofija koja fotografiju po važnosti izjednacuje s tekstom, a fotografa s autorom teksta, znaciti korjenitu promjenu na polju novinske fotografije. S »Poletom« rad za novine prestaje biti manje vrijednim i manje umjetnickim nacinom bavljenja fotografijom. Novine postaju poligonom za izražavanje ideja, stajališta, fotografske interpretacije dogadaja, promoviranje drukcijeg, osobnog izraza, a važna tehnicka novost koja ce omoguciti graficku transformaciju lista jest da se »Polet« pocinje tiskati u dvobojnoj offset tehnici.

Vremenski kontekst

Vremenski kontekst u kojem Polet izlazi veoma je bitan. Iako ce socijalizam potrajati još desetak godina, a list službeno izlazi kao glasilo Republicke konferencije Saveza socijalisticke omladine Hrvatske, uredništvo je svjesno da su mehanizmi kontrole i pritisaka sustava na izdisaju vec poprilicno tromi i da je moguce pronaci nacin i prostor za stvaranje novina koje nece biti bilten što u socrealistickoj maniri promice vladajucu ideologiju medu mladima.

Omladinski tisak u bivšoj Jugoslaviji izdavala je i financirala država, a izlaženje novina bilo je neupitno, nije ovisilo ni o prodaji, ni o citanosti. Osim toga, izdavac nije provjeravao da li se materijal, na primjer prilicno skupi filmovi u grafickoj pripremi, troši racionalno, pa su mogucnosti eksperimentiranja, posebice što se tice dimenzija fotografija, te njihova sadržaja, bile velike, što je za fotografiju bilo vrlo poticajno. Kraj sedamdesetih i pocetak osamdesetih godina 20. stoljeca još je doba povoljnih materijalnih i kulturnih prilika u zemlji: fotoaparati, kvalitetni filmovi i fotopapir, casopisi, knjige i gramofonske ploce mogu se nabaviti bez vecih problema i izdataka. Putovanja u inozemstvo u shopping ili na koncerte nisu rijetka, a istodobno k nama dolaze poznati rock glazbenici i bendovi.

Za klimu i duh vremena iznimno su važni punk i novi val — u glazbi i u nacinu ponašanja. Mediji koji su pratili novi val bili su fotografija, video i televizija. S novim se valom u nas prvi put pokrece prava rock-industrija: izdaju se brojne ploce, održavaju koncerti, a u Hrvatskoj se razvija specifican glazbeni idiom. Središnje mjesto u novovalnoj glazbi i u fotografiji zauzima tema grada. Nastaje izrazito urbani izraz, izraz života i stila urbane mladeži, razvija se svojevrsna mitologija grada. U ovom slucaju to je Zagreb, a njegova mitologija stvara se oko popularnih kafica Blata, Zvecke i Kavkaza te diskoteka Saloon i Big Ben, uz koje su vezane »Poletove« medijske manipulacije. Središnji likovi poznate su javne i medijske licnosti, zgodne djevojke, ali i subkulturne grupe: hašomani, šminkeri i punkeri. Poletovi fotografi i sami su dio scene koju fotografiraju, a s vremenom su postali i njezine svojevrsne zvijezde. I onda kada snimaju na selu »Poletovi« ce fotografi iskazivati gradski senzibilitet i pomalo ce sa cudenjem gradske djece snimati domace životinje i seljake.

Likovni izraz vremena

Od svih likovnih disciplina upravo je fotografija stvorila najkarakteristicniji likovni izraz tog vremena — odražavala je duh vremena i ujedno je sudjelovala u njegovu stvaranju. »Poletova« fotografija likovna je inacica novoga vala u Hrvatskoj. Ona je novovalna po svojoj agresivnosti, nacinu kadriranja, ikonografiji, duhu, prividnom kaosu. Punk i novi val u glazbi i u estetici donose radikalno drukcija rješenja jer priznaju vrijednosti po izboru pojedinca ili grupe, pa makar bilo posrijedi i ružno. U »Poletu« je stvorena nova fotografska estetika, naglašeno realisticna, u kojoj rubne teme iz svakodnevice imaju jednaki tretman kao politicke teme i poznate licnosti. Fotograf jezikom fotografije prica svoju pricu o dogadaju, mjestu ili osobi koju snima, izražava vlastito stajalište. On neki dogadaj ne samo dokumentira nego i komentira, a rezultat je sretan spoj narudžbe i interpretacije. Predstavljajuci neke od fotografa koji su radili za »Polet«, na 14. salonu mladih 1982. godine, Goran Trbuljak napisao je da su »njihove fotografije nacinjene brzim, strogim okom ciji su komentari u rasponu od duhovite opservacije, lagane ironije do sarkazma i stroge kritike«.

Fotografi su neprestano bili u pogonu i iz tjedna u tjedan dokazivali su se na razlicitim zadacima, a vrlo je važna bila i brza povratna informacija, što je sve stvaralo atmosferu žive komunikacije s citateljima. Vecina »Poletovih« fotografija napravljena je jednostavnom opremom: kamerom leica -formata, flešom i vrlo cesto širokokutnim objektivima — opremom koja najbolje može udovoljiti zahtjevima za brzom reakcijom. Takvi objektivi dovode do iskrivljenja na rubovima fotografije, a u kombinaciji s donjim ili s gornjim rakursom dobiva se dojam obrušavanja prostora. Širokokutni objektiv uvodi prostor slike u prostor promatraca, a ujedno je i jedno od sredstava za izražavanje subjektivnoga stava. »Poletov« fotograf služi se odredenom dozom agresije. Objekti snimanja svjesni su njegove nazocnosti, pa se fleš upotrebljava cesto i bez problema. On omogucuje brzo reagiranje i u prilikama kada su svjetlosni uvjeti nepovoljni, nocu, te daje strukturi slike napetost, jako i dobro osvijetljen glavni lik naspram tamne pozadine. Crni rub, važan konstitutivni element svake fotografije objavljene u »Poletu«, znak je (i dokaz) da je rijec o punom kadru. To znaci da fotograf kadrira fotografiju u trenutku snimanja i poslije ne mijenja njezin izrez. Graficki urednik poštuje taj puni izrez, on cak ustrajava na njemu.

Procvat reportažne fotografije

Naslovnica »Poleta« rezervirana je za fotografiju, najcešce, ali ne i iskljucivo, samo jednu. Treca stranica, koja je u tzv. ozbiljnim novinama posvecena aktualnim, vecinom politickim sadržajima, u »Poletu« je takoder namijenjena fotografiji popracenoj kracim tekstom o temi koja je protekloga tjedna bila u središtu pozornosti. Motiv fotografije ovdje je, kao i u citavom listu, gotovo uvijek vezan za tekst, što kasnijih godina u omladinskom tisku nece uvijek biti slucaj. Cesto samo jedna fotografija zauzima citavu stranicu, ponekad i dvije. Broj stranica »Poleta« nakon odredenog vremena smanjio se na 24, ali fotografije i dalje cine otprilike trecinu lista. Stalne su rubrike u »Poletu« reportaža , portret , intervju , problemi , tema broja , rock-rubrika, kojoj se u listu posvecuje velika pozornost, te kultura , koja interes proširuje i na neke marginalne pojave. Odluka uredništva da uza sve tekstove uz koje ide ilustracija to bude originalna fotografija što ju je za tu priliku napravio »Poletov« fotograf rezultirala je procvatom reportažne i osobito rock-fotografije. Znacenje koje se pridaje rock-rubrici (reportaže, prikazi, kritike, intervjui) odrazilo se na veliku zastupljenost rock-fotografije na »Poletovim« stranicama. Tu se pojavljuju fotografije snimljene na koncertima koje prikazuju izvodace i publiku, snimke glazbenika napravljene iza scene ili u druženju s njima prilikom vodenja intervjua te režirane snimke rock-pjevaca i grupa u kojima se nastoji predociti njihov image .

Portreti se najcešce snimaju u ambijentu u kojemu osobe o kojima se piše žive i rade, tako da predmeti oko njih i okolina govore o njima. »Poletovi« fotografi širokokutnim se objektivima koriste i za snimanje portreta. Lik može biti smješten i na samom rubu kadra, što je cest slucaj u Vesovicevim fotografijama, a on ponekad osobi reže dio glave ili gotovo citavo tijelo. Naglasak je cesto na licima i gestama govornika koje fotograf lovi dok pricaju, tako da s pomocu fotografija možemo pratiti tijek razgovora, ponašanje sugovornika, njihovo psihološko stanje. Danilo Ducak i Siniša Knaflec, osobito, rade portrete u studiju, ispred neutralne pozadine, uz umjetnu rasvjetu, ali bez ikakvih tehnickih trikova. U tim studijskim portretima ocište fotografa otprilike je u visini ociju modela, a objektiv kojim se služi onaj je normalne žarišne duljine. Siniša Knaflec, za razliku od ostalih, nikad nije išao u reporterske zadatke. Njegove studijske fotografije prepoznatljive su po jednostavnoj i uravnoteženoj kompoziciji, blagu, ravnomjernu osvjetljenju, likovima koji poziraju, cesto u frontalnom stavu, na neutralnoj pozadini.

»Poletova« filozofija

Dio Poletove filozofije , a veliko osvježenje u našem tisku, cine fotografije anonimnih mladica i djevojaka koji se mogu susresti na mjestima okupljanja mladih ili na koncertima. Nastalo je tako mnoštvo fotografija koje prenose živost što je vladala u javnom životu Zagreba. Goran Pavelic Pipo jedan je od »Poletovih« novinara koji se bavio i fotografijom, a njegova omiljena tema upravo su ljudi i situacije na ulici, osobito curice, koje prikazuje kao ukras prirode , kako to kaže pjesma Buldožera iz tog vremena. Andrija Zelmanovic fotograf je koji se okušao u gotovo svim temama: reportažama, portretima, rock-fotografiji. Svi »Poletovi« fotografi snimali su rock-teme, a Kalenic se formirao i afirmirao upravo na tom polju. Zelmanovica je najviše zanimalo snimanje iza bine. Knaflec i rock-teme prilagoduje svom izrazu — radi grupne i pojedinacne portrete glazbenika na kojima oni poziraju samo za fotografa, a izvan konteksta koncerta. Ivan Posavec kroz tematski raznorodne fotografije provlaci potpuno artikulirani nacin gledanja i mišljenja koji u sebi sadrži anegdotu, neposrednost, ispravnost i odredenu težnju naturalizmu.

Imena koja se javljaju u »Poletu«, kako urednika (koji i nakon »Poleta« rade kao istaknuti novinari i urednici, pa konacno, ali ne i najmanje važno, kao vlasnici novinskih kuca) tako i novinara te osobito fotografa (jer o njima je ovdje rijec), pokazuju da nije rijec o zanimljivoj i prolaznoj pojavi, koje se, na pragu krize srednjih godina, s nostalgijom prisjecamo u revivalu interesa potaknutog filmom i knjigom Igora Mirkovica. Vecina nekadašnjih »Poletovih« fotografa i danas djeluje, a neki od njih, cija se djela nalaze i u muzejskim zbirkama, cine sam vrh hrvatske suvremene fotografije. »Poletova« fotografija i danas se manifestira kao osmišljen projekt sa snažnim pecatom vremena u kojemu je nastala, ali s takvom medijskom inovativnošcu i stilskom znacajkama koje je cine nezaobilaznim segmentom hrvatske povijesti fotografije.
Markita Franulic

 

Šime Strikoman izlaže fotografije i stranice novina. Izložio je problem koji ga zanim a kao fotografa-novinara, urednika fotografije u Polet-u, suradnika studentskog lista, ali i problem koji je suštinski za svako bavljenje fotografijom. Polet i Studentski list daju fotografiji znacaj prostor. Foptografija je ravnopravna s tekstom. Zbog toga fotograf mora jasno definirati svoj odnos prema fotografiji, a narocito svoj stav o fotografiji u novinama.

Sa jedne strane je tzv. umjetnicka fotografija, ona se još uvijek mota u rasponu tema od lice stranice do prvljave djece i ostalih bizarnosti koje bi vec same po sebi valjda trebale biti „umjetnost“ . Sa druge strane novinarska, reporterska fotografija koju možemo vidjeti u dnevnim novinama. Takva fotografija obicno je zadovoljna vec samim tim što je s lica mjesta. Takva fotografija ima privid „dokumenta“ ali bez teksta „ispod“ ostaje i bez svake dokumentarnosti.

Ovom izložbom Strikoman pokazuje svoje traženje u novinskoj fotografiji koja bi istovremeno trebala imati i kvalitetu dokumenta (koju je fotografija u dnevnom tisku dovela do apsurda) i odredenu vizuelnu kulturu (koju su fotografi „umjetnici“ doveli do apsurda).

Iako pisci tekstova još uvijek misle da je fotografija samo ilustrativni materijal za napisane stavove, situacija je vec odavno drukcija. Fotografija u novinama kao što su Polet i Studentski list, zahtjeva od fotografa da misli, da isto tako ima stav i o onome što fotografira. Originalcne fotografije, stranice novina, s tim istim fotografijama podsjecaju nas na cijeli postupak koji fotografija mora proci. Fotograf tog postupka mora biti svjestan još dok snima, ali i prije dok odabire pogledom po okolini. Prolazeci kroz ruke grafickog urednika fotografija se poveca, smanji, izrezuje. U štampi izgubi kontrast, otisne se u tisucama primjeraka, fotografija je tretirana ponekad i u suprotnosti s njenom namjerom.

Promjena formata je najbitnija promjena. Povecanjem fotografija dobiva drugi smisao, drugo znacenje. Povecanje može lako razotkriti nedostatke, narocito kompozicijske. Smanjivanjem se dobiva upravo obrnuto. Fotografija može sakriti loše strane, fotograf koji radi za novine toga mora biti svjestan. Mora biti svjestan novina i svih specificnosti tog medija. U tom se ustvari razlikuju fotografi-novinari od fotografa. Svjesni dodira dvaju medija oni grade osobni stav, svoju fotografiju.

Ako pratite Polet i Studenstki list prisjetit ce te se fotografija koje ste vec vidjeli. Sada ih pogledajte drukcije, izvadene iz konteksta novina da bi Vam prezentirale neke probleme fotografije, novina, problema kojima se svakodnevno bavi Šime Strikoman.

Željko Šatović


Fotograf koji ima namjeru biti fotoreporter dugo se mora kaliti da bi postigao brzinu reagiranja i snimanju pravom trenutku. Naravno, vec otprije mora imati sposobnost uocavanja pravog kadra na pravom mjestu.
Tek nakon nekog blatnog seoskog puta, obliaska tvornicke hale, prisustvovanja rock koncertu i suocavanja s gomilom opasnosti i problema, takav fotograf moci ce ustvrditi da je postao fotoreporter.

Tada mu nece biti najvažnije pohvaliti se svojim novim fotoaparatom ili nekom drugom skupom sitnicom.

Pohvalit ce se svojom novinarskom reportažom. Cesto sam imao priliku i kao novinar suradujem s mnogim fotoreporterima. S nekima sam volio više raditi. Najpresudnija je bila uigranost s kolegom s kojim sam radio tako osjetljiv posao. Prethodni redakcijski dogovor oko nekog zadatka obcino je znacio mukotrpno suocavanje s preprekama, od prevoza do brige gdje ce se prespavati.

Uz sve poteškoce nikad se nije smjelo zaboraviti neki detalj, od presudne važnosti, koji bi poslije bio nenadoknadiv. Cesto sam se cudio fotoreporteru i njegovoj preciznosti pri odabiranju nekog snimka, koji bi meni sigurno promakao. Medusobno smo se i upozoravali na neku pojedinost koja bi promakla njegovoj ili mojoj pažnji. Tako se samo potvrdivala zajedništvo i uigranost u savladavanju još jednog zadatka. Možda su ipak najljepši trenutci kad se pronade malo vremena na neku kavu ili sendvic s nogu, cekajuci tko zna koji vlak ili autobus.
Povratak obicno nije znacio odmor, nego daljni rad na temi. I do zore, ako je potrebno.
Predaja materijala u redakciji veliko je olakšanje, a pojava reportaže u novinama priznanje je za ucinjeni posao. Sklad fotografije i teksta najbolje ce ocijeniti svaki citalac kojem je ta reportaža i napravljena.

Jure Ilic